EKSPLOZIJA VLAKA U BUČIĆIMA

(Objavljeno u Godišnjaku HKD Napredak broj 68, Sarajevo, 2020.).

Na željezničkoj stanici Raška Gora, u mjestu Bučići kod Mostara, dogodila se eksplozija na teretnom vlaku. Široj javnosti malo je poznat ovaj događaj koji se zbio prije točno četrdeset godina (16. kolovoza 1980. godine). Zapravo, eksplodirali su vagoni na željezničkoj kompoziciji koja je prevozila „VBR rakete, tip M-77 Oganj“. Tog jutra, u ranu zoru, stanovnike Bučića i okolnih naselja pobudila je jaka eksplozija. Željeznička kompozicija s „B materijom“ (eksplozivna i zapaljiva roba) kretala se iz pravca Sarajeva ka Pločama.

Rakete od nekud za negdje. „Rakete u vlaku su bile namijenjene Iraku koji se u tom razdoblju pripremao za invaziju na Iran.“[1] Pretpostavka je da je pošiljka iz susjedne Mađarske bila namijenjena naručitelju na Bliskom istoku. Pošiljka od 25 vagona željeznicom je transportirana preko tadašnje Jugoslavije, odnosno sada teritorija Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Kroz naše krajeve, pošiljka je išla željeznicom (kopnenim putem), dok se od luke Ploče trebala transportirati brodom do odredišta.

Štura vijest

„SAOPŠTENJE O UDESU NA PRUZI SARAJEVO – MOSTAR

POŽAR NA KOMPOZICIJI TERETNOG VOZA

Jedno lice je poginulo, a jedno lakše povrijeđeno

Sarajevo, 16. augusta (Tanjug) – Danas je na pruzi Sarajevo – Mostar u selu Raška Gora došlo do požara na kompoziciji teretnog voza. Jedno lice je poginulo, a jedno lakše povrijeđeno. Iz bezbjednosnih razloga kraće vrijeme bio je obustavljen drumski saobraćaj na putu Sarajevo – Mostar. Drumski saobraćaj je uspostavljen i normalno se odvija. Željeznički saobraćaj u toku dana biće uspostavljen. Istraga je u toku.“ Oslobođenje, 17.8.1980., str.2

Tko je imao pristup? „Na mjesto eksplozije su ubrzo pristigli vojnici JNA koji su blokirali pristup, kako stanovnicima sela, tako i TV ekipi koja je pokušala izvijestiti o događaju.“[2] Pristup su imali vatrogasci, kola hitne pomoći, policija i službeno osoblje.

Od Rajlovca do Raške Gore. Strojovođa Ramiz preuzeo je vlak s „B materijom“ u Rajlovcu, u sarajevskom polju. Vlak s „B materijom“ bio je osiguran pripadnicima tadašnje JNA. U posebnim kolima nalazio se jedan časnik i tri vojnika.  Znači, govorimo o pruzi normalnog kolosijeka koja je od Sarajeva do Ploča prije nekoliko godina elektrificirana. Strojovođa Ramiz je dobio zadatak da teretni vlak s „B materijom“ treba dovesti u luku Poče. Prije teretnog vlaka s „B materijom“ iz Sarajeva je krenuo putnički vlak za Ploče. Putničkim vlakom namijenjenim za radnike, upravljao je Puce.  Dolaskom putničkog vlaka u Bradinu, strojovođi Puci je bilo naređeno da čeka. Strojovođa Puce dobiva informaciju od otpravnika vlakova, tu u Bradini, da treba čekati teretni vlak s „B materijom“, koji ide iz pravca Sarajeva. Otpravnik je rekao Puci: „Sačekaj, ide B materija. Njega čeka brod u Pločama.“ Ubrzo je stigao teretni vlak  s „B materijom“. Tu u Bradini bila je obveza pregledača kola da pregleda svaki vlak, odnosno da pregleda kočnice na svakom njegovu vagonu. Po pričanju strojovođe Puce, teretni vlak u Bradini zadržao se kratko. „To je bila minuta. I ode…“ Iza njega je krenuo putnički vlak. Rastojanje između vlakova mora biti najmanje za jedan prostorni signal.  Putnički vlak, iako je stajao na svakoj stanici od Bradine do Konjica, ponovno je morao čekati na stanici u Konjicu. Nakon nekoliko minuta stajanja, strojovođa Puce je upitao otpravnika Stanka Tomića (1926.-1994.): „Što čekam?“ Tomić je odgovorio: „Šuti, nemoj pričati!“ Kada je teretni vlak krenuo, strojovođa Puce je ponovo priupitao otpravnika Tomića: „Šta je?“ Tomić je rekao: „Zapalile se papuče na teretnom vozu, a vozi „B materiju“. Nisam ga smio pustiti dok se malo ne ohladi.“ Nakon čega je iz Konjica krenuo i putnički vlak. Praksa je da „B materija“ ne staje nigdje, izuzev u Konjicu. U Konjicu je morao stati svaki vlak, bez obzira o kakvom se vlaku radilo. Vlak kada siđe niz Ivan u Konjic, imao bi zagrijane papučice, a kod nekih vlakova i užarene kotače. Tu u Konjicu, vlak se zadrži neko vrijeme, zbog hlađenja, nakon čega nastavi vožnju.

Nova Drežnica, posljednja stanica. Putnički vlak kada je stigao u stanicu Nova Drežnica, u mjesto Zaružje,  zaustavio se zbog prijema putnika. No, tu bijaše strojovođi Puci onemogućena daljnja vožnja ka jugu. Puci opet sada nije jasno, zbog čega ne može dalje? Obzirom da je sada teretni vlak s „B materijom“ daleko ispred njega. Putnički vlak od Konjica do Nove Drežnice, u Zaružju,  imao je  pet stanica (Čelebići, Ostrožac, Jablanica, Grabovica i Nova Drežnica). Strojovođa Puce je začuđeno upitao otpravnika Marka Rajkovića:  „Šta je, o čemu se  radi?“. Rajković je odgovorio: „Šuti Boga ti! Ide ona B materija. Prođe, i vidim da iz jednog vagona vatra udara na prozor.“ Puce ga priupita: „Što ga nisi zaustavio?“. Rajković na to reče: „Šta ću ga zaustaviti. Stat će u tunelu, pa će biti havarija velika. Naredio sam stanici u Raškoj Gori da ga zaustavi!“Tada je strojovođa Puce putnički vlak sa stanice u Novoj Drežnici morao vratiti u Sarajevo. Obzirom da je toga jutra eksplozija raketa na stanici Raška Gora uništila elektro-mrežu, od Nove Drežnice do Raštana, idućih nekoliko dana željeznički promet će se odvijati uz pomoć dizel lokomotiva.

Raška Gora, nema zaborava. Strojovođa Ramiz zasigurno nije znao što se zbiva sa željezničkom kompozicijom kojom je upravljao. Također, nije mogao  ni sanjati tako nešto, a sigurno ni drugima ne bi poželio da upravljaju takvim vlakom. „Vlak je kasnio, pa je u vrijeme prolaska kroz zaselak Bučiće već trebao biti u Mostaru.“[3]Znači, dolaskom vlaka s „B materijom“ na stanicu Raška Gora, u mjestu Bučiće, čekao je crveni signal. Strojovođi Ramizu svakako da je bilo čudno, otkud sad crveni signal kad se bez zaustavljanja vozi do luke Ploče? U tom momentu prišao mu je otpravnik Branko Dragić (1921.-2015.) i zbunjeno rekao: „Trči, gori ti u zadnjem vagonu…“ Tako se i otpravnik Dragić našao u nevolji, ali ga to nije obeshrabrilo da kolegi priskoči u pomoć. Uspjelo se otkočiti 13 vagona, koje je strojovođa Ramiz odvukao naprijed. Ostalih, njih 12 vagona su eksplodirali, a posljednji je vagon eksplodirao šest sati nakon prvog.  Lokomotiva tih 13 vagona nije odvezla daleko, jer su ubrzo rakete izlijećući iz zapaljenog vagona prekinule elektro-mrežu. Pretpostaviti je, da je kompozicija otkačena prije skretnice za stanicu Raška Gora. Zapravo, skretnica se nalazi na udaljenosti od stanice 500 metara, a od tunela Brkan oko 230 metara.

Šimun pristiže u pomoć. Svoj dio priče o dramatičnom događaju na stanici Raška Gora donosi nam i Dragan Marijanović u svojim Hodopisima, koji se zbio na 116. kilometru od Sarajeva.    „Pokojni Šimun Aničić[4], jedan od brojnih iz naraštaja željezničara, prvi je shvatio da tragedija može biti puno veća te je uskočio u rezervnu lokomotivu, naslonio ju na smrtonosnu kompoziciju i počeo ju gurati unatrag, prema tunelu i drugim stjenovitim usjecima. Tu je odigrao veliku ulogu, nije osjećao strah, naživio se on, ali ako već mora poginuti, neka barem drugi požive. Vojska je blokirala sve prilaze, a Šimun je i dalje gurao kompoziciju, svakim časom skraćivanu za jedan plamteći vagon. Ništa mu se nije dogodilo. Umro je prirodnom smrću i nitko se nije dosjetio da ga odlikuje, podigne mu spomenik nakon smrti, jer nestalo je i te trgovine oružjem i „ognjevima“, nestalo je Jugoslavenske željeznice i Jugoslavenske narodne armije. Tajnu o sudionicima, krivcima i brojkama, vojne sigurnosne službe skrile su negdje gdje ih se više nikada neće moći pronaći, eto, ostala je samo ta priča…“[5] Drugi izvor navodi: „Jedan od pribranih je bio i Andrija Cigić zvani Majstor[6] koji je otkačio kompoziciju vagona koje je dalje odgurao pokojni Šimun…“[7]

Bljesak raketa. Do eksplozije je došlo tako što su se na jednom od vagona zapalile kočnice, nakon čega je isti eksplodirao. Potom se vatra proširila na ostatak kompozicije, pa je eksplodiralo ukupno 12 vagona. Zar je netko mogao pretpostaviti da će toga subotnjeg jutra u Bjelopoljskoj kotlini, onda kad se dijelio dan od noći, zadrhtati okolna brda  i tuneli, zavibrirati tračnice i pragovi. Ostat će veo tajne nad događajem kada su gomile raketa zasule nebo sjeverno od Mostara, udarajući u stijene i  livade, pržeći sve pred sobom, dajući prizor pakla. Mnogi mještani koji se zatekoše izvan svojih kuća, izvan svog kraja, imaju priču sličnu ovoj. Oni mještani, čiji je san prekinut zvižducima granata, kod kojih je zavladao strah i panika, ne znajući u tom trenutku što se zbiva, doživjeli su sasvim nešto drugo.

Bilo je žrtava, bilo je i ranjenih. U tom periodu gradila se brana HE Salakovac na rijeci Neretvi. Radove je izvodilo sarajevsko poduzeće Hidrogradnja, čiji su radnici bili smješteni nizvodno od gradilišta. Ova projektantsko-izvođačka tvrtka je na stotine neimarskih zdanja ostavila trag svog djelovanja diljem svijeta! Radničko naselje Salakovac bilo je postavljeno uz lijevu obalu Neretve, tj. nasuprot zaseoka Bučići i željezničke stanice Raška Gora. Tog jutra, s noćne smjene vraćao se vozač Ljubo Šekarić.[8] Nakon što je parkirao vozilo, ostavio je ključeve u portirnicu. U povratku, kad se našao iza portirnice, raketa je pogodila portirnicu i usmrtila Šekarića. Obzirom da su rakete letjele bez upaljača, tako je Šekarića ubila masa projektila, na udaljenosti oko 1 km. Ubrzo je nastradalom prišao Neđo Mršić (1950.) – kuhar iz Čitluka i pokrio ga sa svojom jaknom. Ranjeni su Panto Ćorić u Bučićima i Finka, prodavačica na kiosku u Salakovcu. Tada su mještani Bučića (Šumani, Ćorići, Škobići..), čije su kuće par koraka od plamtećeg vlaka, bježali, jedni se skrivajući u podvožnjak, a drugi  u brdo. Tako je kuća obitelji Pante Ćorića bila najbliža mjestu nesreće. Starina Panto ne mogavši bježati u zaklon, biva ranjen nedaleko od kuće. U pomoć mu je pritekla njegova nevjesta Đurđa, a zatim i sin Jovan. Pozvali su kola hitne pomoći koja su Pantu prevezla u mostarsku bolnicu.

 Rakete su stizale i do Goranaca. Rakete su letjele na sve strane, a ponajviše na zapadnu stranu prema Raškoj Gori. Projektili su padali i na udaljenosti od 14 kilometara, po Gorancima. Dugo vremena nakon ovog događaja rakete su se mogle naći i kod Jezerca u Goranačkom brdu.

Tko je i zašto palio voz s raketama(?) Zvanično je utvrđeno, da se zapalio vagon od neispravne kočnice. Svi takvi vagoni u kojima se prevozila „B materija“ (eksplozivna i zapaljiva roba), iznad kotača, imali su željeznu oplatu, zaštitnik od željeza. „Kada koči varniči, jer se dodiruje željezo o željezo. Te varnice udaraju u zaštitni lim, i ne mogu se zapaliti. Stručnjaci strojarske struke kada su pregledali sve limove, oni su bili ispravni. Nitko ne zna uzrok od čega se zapalilo. Izgleda da je najlakše bilo svaliti da je od kočnice zapaljeno. Pravi uzrok je prihvaćen, da se od varničenja zapalio vagon. Trojica željezničara su blaže osuđeni. Da je vlak na vrijeme pošao, bio bi tada u Pločama, a ne u Mostaru. Kasnio je sat i pol, a ne dvadeset minuta. Prof. Relja je angažiran kao vještak, i on je napisao, da je od varničenja zapaljeno. Ostat će samo priča: Tko je i zašto palio voz s raketama!“[9]

Tko je otkačio kompoziciju(?). U Bučiće je prvi stigao tadašnji direktor Lukić, zatim vatrogasci pa kola hitne pomoći. Vatrogasci su dobili obavijest da gori vlak. Odmah su krenula dva vatrogasna vozila, sa 7-8 ljudi. Jednim vozilom je upravljao Jasmin, a drugim Srećo. Kasnije su upućena još dva vozila u Bijelo polje, magistralnim putem M-17, ka Salakovcu. Vatrogasci su stigli u Bučiće na stari put, na bivšu Ćirinu trasu. Odmah su krenuli puzeći ka vagonima, gurajući cijevi. Poslije, kada su snimili situaciju, prišli su bliže vozilima, tj. na stanicu Raška Gora. Vođa ove grupe bio je Dušan Semiz (1928.) iz Gnojnica. Njegov zamjenik bio je Ramiz zv. Mirza. Za pretpostaviti je da je Mirza otkačio kompoziciju (?!) „Mirza je puzao do vagona i pola vagona otkačio. Onda ih je lokomotiva odvukla, možda njih desetak. Bio je to pravi rat. Raketa gdje god padne na travu, zapali se. Gorilo je svuda naokolo, čini mi se 10 kilometara. Tu su još bili vatrogasci i Drago Malečić, jedan od braće Jurića, Ante ili Drago sa Rudnika, čini mi se bio je i Mladen Škobić sa Đubrana…“[10] Po pričanju zapovjednika Semiza, u gašenju požara sudjelovali su i vatrogasci Dobrovoljnog vatrogasnog društva Mostar, čije je sjedište bilo preko puta robne kuće „Razvitak.” U knjizi „100 godina vatrogasnog društva Mostar“ navodi se: „16. augusta 1980: požar na željeznici u Raškoj Gori, učestvovalo deset vatrogasaca od 5.30 do 15 sati.“

Stiglo je i službeno osoblje. O nesreći na stanici Raška Gora odmah je izvješten rukovodni kadar željeznice. Dispečer je oko 4 sata nazvao tadašnjeg direktora Vladimira Lukića te mu rekao: „Direktore, gori B materija na lokalitetu između Drežnice i Raške Gore.“ Uskoro je na mjesto događaja stigao direktor Lukić, među prvima od rukovodećih. Tako je svojim savjetima i sugestijama bio od pomoći. Poslije je direktor Lukić izvijestio o situaciji i Božu Bevandu (1928.-2018.), tadašnjeg zamjenika generalnog direktor, koji je također stigao na lice mjesta.

***

Zaključak. Uzrok eksplozije raketa na željezničkoj kompoziciji u kanjonu rijeke Neretve, 16. 8. 1980. godine, pokriva veo tajne. U narodu postoji više priča, verzija o eksploziji, čije krajnje odredište zapravo bijaše u Bučićima, a ne negdje drugdje. Jedni pričaju da je vlak trebao eksplodirati u Mostaru i da je  kasnio 10 minuta. Drugi pričaju, da je vlak kasnio 20 minuta, dok  treći, da je vlak kasnio sat i pol, i da je tada trebao biti u Pločama, a ne u Mostaru. Sud je osudio trojicu željezničara blažom kaznom, postupajući po nalazu vještaka, koji je utvrdio da je zapaljena kočnica na jednom od vagona, te je isti vagon eksplodirao. Vatra se kasnije proširila na ostatak kompozicije. Sreća je u nesreći, što se događaj zbio u ruralnom području, a ne u gradu, gdje bi broj žrtva bio veći. Šteta je ubrzo sanirana, tako da se željeznički promet odvijao već sljedećeg dana. Samo raščišćavanje je trajalo nekoliko dana. Najveću materijalnu štetu imali su naselja Bučiči i Salakovac. Oštećene su mnoge obiteljske kuće i objekti. Na dosta obiteljskih posjeda izbili su požari, gorjela je šuma, trava pa čak i stogovi sjena. Stradala je i stoka.

***

Ovaj članak je rađen na temelju terenskog istraživanja i dostupne literature. Koristim prigodu zahvaliti svim kazivačima, njihov doprinos je učinio ovaj članak bogatijim i potpunijim.

Literatura i izvori

1. Oslobođenje, Sarajevo 17.8.1980.
2. Marijanović, Dragan: Hodopisi (116), Oslobođenje, Sarajevo 27. 9. 2014.
3. „100 godina vatrogasnog društva Mostar“, Mostar, 1985.
4. Vidović, Dragan: „Bučići od davnina“, neobjavljen rad
5. Zeljeznice.net (Forum željeznice)
6. Bljesak.info

 

[1] Bljesak.info, od 16.8.2011.

[2] Bljesak.info, isto

[3] Bljesak.info, od 16.8.2011.

[4] Šimun Aničić, Ivanov,  rođen 1932. godine u mjestu Povine, Raška Gora. Umro je 2011.godine. Šimun je radio na željeznici kao strojovođa, a umirovljen je 1981. godine

[5] Marijanović, nav. dj., str. 32.

[6] Andrija Cigić – Majstor (1934.-2015.)

[7] Forum željeznice, komentar  na članak objavljen  na Bljesak info, od 16.8.2011.

[8] Ljubo Šekarić, rođen 1948. u mjestu Pilatovci, općina Nikšić, Crna Gora

[9] Po pričanju tadašnjeg direktora Vladimira Lukića

[10] Po pričanju tadašnjeg vatrogasca Jasmina D. (1955.) iz Mostara

DRAGAN VIDOVIĆ