Pokošena rafalom

Nakratko, jer će svi Srbi otići u proljeće 92, kada plan s kojim oni nisu imali nikakvu, osim možda emotivnu vezu, nije uspio i budalaste beogradske glave nisu mogle shvatiti da desno od Neretve nikada nikakva varijanta Srbije ne može uspjeti. I nije, ali svejedno u jednoj knjizi koja govori o stradanja Srba u prošlom ratu stoji doslovno ovako: ”Đubrani, malo srpsko naselje u opštini Mostar, zaposele 25. maja 1992. dobro naoružane regularne oružane formacije, pristigle iz susedne Republike Hrvatske, u saradnji sa lokalnim jedinicama tzv. Herceg-Bosne regrutovanim od muslimanskog i hrvatskog stanovništva Mostara i okoline. Prilikom zaposedanja i okupacije naselja ubijene dve ženske i jedna muška osoba srpske nacionalnosti koje su ostale u svojim kućama i nisu htele, ili nisu mogle, da napuste selo. Njihova, kao i ostala srpska pokretna imovina, opljačkana, a nepokretna uništena”. Ovo o uništavanju posve je točno i jedino to je točno. To ću i sam ustanoviti kasnije. Kao počinitelji zločina navode se ”Hrvatsko-muslimanske oružane formacije”, hajde, sa srpske točke gledišta i to bi moglo biti donekle točno, a navode se imena ubijenih: Dragica Janjić, Risto (Drago) Janjić, 1942. i Strahilo (Mićo) Janjić, 1950. Kao izvor podataka navodi se Milivoje Ivanišević, kojemu moram pojasniti ono što sam ispitao: Moj Milivoje, Đubrani nisu nikada bili srpsko selo. A ni malo. Srbi, točnije – pravoslavci, (jer se radi o predturskom vremenu, pa mi je sve srpsko, hrvatsko i bošnjačko u to vrijeme potpuno i u najmanju ruku sumnjivo) – u Đubranima su živjeli do turskih osvajanja, prezivali su se Vulići, iza njih je ostao toponim Vulićevina, ima tu, kako čujem od ovog mog Karla, prastaro pravoslavno groblje u kojemu se svi pokojnici prezivaju Vulići, ali to bi trebao neko pametan odgonetnuti, jer sve je na glagoljici, a to ću svakako posvjedočiti kad se budem vraćao kroz Đubrane u dolinu, jer duboko sam u goru zagazio s Karlom. Što se tiče mrtvih, jedino je točno da su mrtvi. No, okolnosti su bile drukčije. Jedan od ovih Janjića stradao je kao vojnik, dakle odmah tu, uz cestu. Bilo je to neposredno prije negoli će snage, koje opisujete tako kako opisujete, stići prve na neke važne zapadne kote. A ovdje je bilo do te noći neke tu nepoželjne vojske, kako vam je i samom znano. U toj je pucnjavi ubijen taj vojnik. Istina je da je jedna od rečenih žena ovdje stradala. Pokošena je rafalom kada je potrčala vidjeti što se desilo ovom vojniku. Nisam doznao što je bilo sa tijelom te nesretnice. Vjerojatno je, ili pokopano tu u groblju u Vezovićima, ili razmijenjeno. Tijelo vojnika Janjića, u uniformi (papovka je ostala kod opisanih formacija) pokopano je na mjestu pogibije, i uskoro razmijenjeno. Druga žena umrla je prirodnom smrću, nije bila baš psihički stabilna, a stradanja su joj pogoršala stanje. Jer, u to vrijeme ludjeli su i oni koji su bili normalni. Da ne spominjem koliko je budala postalo službeno pametnih i – odgovornih! Nitko ju nije dirao, a i zašto bi. Našli su je mrtvu uz neku stijenu pokraj puta. Umrla je stojeći.

Odvojak je vodio od zavjetnoga kipa BDM, kojega je prije desetak godina na živoj stijeni podigao mještanin i tako obilježio raskrižje i osigurao sebi uspomenu za vječnost, do one lijepe kolibe na Površku, gdje sam već jednom prespavao, Karlo je morao malo počistiti oko nje i vidjeti stanje koža zimus odstrijeljenih zvijeri, te malo počistiti kolibu, dodati hranu u kućicu za ptice, pregledati je li niklo ono što je zadnji put posijao, krumpir jest, a nešto u nekoj maloj okrugloj ogradi nije i ne znam ni što mu tu treba niknuti, ali lavanda i neko začinsko bilje oko kolibe miriše ko ludo, sve to miriše kako samo planina u proljeće, makar bilo i ovako kišno, može mirisati. Prvi ljudi na koje smo naišli bili su majka i sin u kući na osami, staroj kući ali ne i prastaroj, jer betonska je, s betonskim podom, prostrana i prevelika za dvoje, ali Delfa Šunjić i njezin sin Zvonko odlučili su ostati tu. Zvonko je živio u Hrvatskoj, u Osijeku, tamo je ponešto radio, a onda je ušao u one godine kada te zavičaj pozove. Vjerojatno iz Hrvatske ima kakvu vojnu mirovinicu, i njima dvoma – dosta.

Imaju jednu kravu, fino njegovani vrt i zasijan krumpir, ječam i raž. Mislim, ovo je očito zona Šunjića, jer uskoro ćemo naići na staro groblje u kojemu su ukopani ljudi isključivo ovoga prezimena, pa ispada da u tom groblju ima barem pedeset puta više mrtvih Šunjića negoli ih možete po Raškoj Gori zateći – živih. Svuda okolo šuma je grabova, pa se i zaselak zove Grab.

Kalifornijske gliste

Jedna prekrasna stara kuća, od fino klesanog kamena, također je uz put, a njezina satelitska antena na najneobičnijem mjestu na kojem sam takvu antenu do sada zaticao: usred stijene. Ta je kuća uglavnom prazna, a vikendom joj dolazi jedini preostali nasljednik Pero Šunjić, zvani Šukalo, i mislim da tog čovjeka poznajem u Mostaru. Iz Mostara vikendom dolazi i Šunjić iz šarene kuće, bakće se oko voćaka, sprema za kosidbu i rad u vrtu, ali najgolemije mi je to što sam u njega zatekao legla kalifornijskih glista! Pojma nisam imao da su ta gnjecava i sluzava mala bića tako proždrljiva; ona u humus pretvaraju sav ružni otpad koji u boks ubacite, sve osim metala i automobilskih guma ta stvorenja će provući kroz probavni trakt i pretvoriti u iznimno vrijednu hranjivu tvar za povrće. E, ovo mi je prvo čudo na koje ću tog dana naići s Karlom, koji u planini živne, jer živne sjećanje u njegovoj glavi. Sve je zaraslo u šikaru, a tomu je tako jer već odavno nema koza, a one su tu pravile reda. Raslo je samo ono što je trebalo rasti, sve dugo bi one pojele do korijena i gnojile zemlju. Put postaje sve gori, divljina sve čarobnija.

Lovci znaju uživati

Vratio sam se lovcima, rekao da sam obišao sve, naveo to sve, a oni su mi se smijali i kazali da to nije sve, pa sjedoh klopati. Ovi bome znaju uživati. Kad uza kolibu vidjeh naslonjenu pušku. Nekako mi drukčija od svih ostalih koje sam do sada vidio. Slične sam viđao po muzejima. Bome, i ova je muzejska! Vlasništvo je pete generacije obitelji Pandža, spominjani Karlo Pandža ju je predao sinu Tomi na čuvanje i održavanje; vidjela je ta stara jednometka svakakva jada i vjerojatno pucala i u ljude i u živinu, jer valja takvo što podrazumijevati ako je napravljena još za Kraljevine Jugoslavije, u tadašnjem kraljevskom zavodu u Kragujevcu, negdje pred osamdeset ili devedeset godina! Najviše sliči – a očito je i poslužila tom kodelu – ono ”tandžari”, što smo gađali iz nje na srednjoškolskim vojnim gađanjima, kada nam je odvaljivala rame, pa smo privijali ”tenu” uza nj, ovo bi mogla biti mater toj puški kragujevki, a nisam ni znao da su se tu proizvodili puške i topovi i prije nego je tvornica postala Crvena zastava, niti bih to ikada saznao da ne zabauljah u ovu kolibu i među ove ljude, putom od četrnaest križeva i strašnih priča koje slijede…

Pećina i zlato

Umoran, Dragan je sjeo posred nje i prvi put mi nešto gotovo zapovjedio: “Deder me slikaj i metni u oni đavliji iternet!” Shvaćam to kao planinski zov usamljena mužjaka u planini, ženkama u dolini! Potom me provede livadom nekošene metvice, sličnu sam vidio jednom na padinama Vranice, nad Fojnicom. Kakav miris! Netko je uspeo nekoliko košnica pčela, odmah tu pokraj te livade, i taj med bit će pravi. Neznani pčelar očito ima svakakvih iskustava s planinom i njezinim zvjerima, pa je uz košnice postavio i nekoliko strašila za medvjede. Za njih ne znam, ali ja se bome uplaših! Potom zakoračih prema grmu bijele kadulje, koje je tu kao negdje djetaline, uz Draganovo upozorenje da skratim korak, jer da je opasno.

Tada mi se otvori…

Kamena knjiga zelenih korica uvezana modrom vodom. Pružila se do tanke tamne linije na jugu, do brane Salakovac. Kakav kanjon, kolike samo klisure, otvori gnjezdišta golemih ptičurina i pećina koje nikada nitko nije pohodio! Niti je mogao. Zdravko Aničić mi je rekao, kad smo pošli s Ćordine kule: “Ako izbijete na Aničića kuk (ovo se baš tako zove), ima desno u šumi jedan smrvljen kamen. To misto je narod uvik zva Oltar. Ali niko ne zna kada se on, sam od sebe  smrvio. Jedna legenda kaže da se od tog mista, sedam lakata desno, pa sedam lakata livo, nalazi zakopan sanduk  zlata!” E, bome ti ga ja, Zdravko – ne tražio. “Moj mi did priča’ , da se – vidiš onu klisuru – on pentra gori kad je bio dite i vidija  gožđanu alku. Unda su potlin zborili da je do tute bilo more”‘, usmjerio je Dragan kosjerić (kojim je dovde posjekao nekoliko ljutih zmija, stalno me upozoravajući da se držim nekoliko koraka iza njega) u sive masive od bezbroj posloženih kamenih godova.

Prizor je to koji odmori čovjeka od svega, i koji je jedna od rijetkih privilegija ovoga posla. Dolje, pod tom modrozelenom vodom, ostale su priče. Nesvakidašnje. I lijepe i ružne. Neke tragične. No, o njima ćemo neki drugi put, jer valja mi se spustiti opet u domazete, moj zeleni džip opet je primijećen u planini, a ovi Hodopisi možda su potaknuli ljude da opet misle na nju. Pa se svi koji se prezivaju Šunjić, okupljaju u svom, davno napuštenom gnijezdu. I, zovu me. Naravno da ću svratiti.

Prijek, a pošten

Prethodno me svratio na prastaro groblje, da mi pokaže Markanov grob, jer je odlučio zaleći pokraj nje, kad za to stigne čas, i bit će to neobičan primjer da je netko želio provesti vječnost sa bakom, ona Aničićka a on Golemac, pa je i to nesvakidašnje. U međuvremenu mi je pokazao jedan prastari grob, stisnut među druga dva, odmah ispred najstarije kapelice na Raškoj gori. “E, vodin ti leži Markan Aničić, o njeme ti se vazda legende pričaju. Živijo je još za Turaka, nije bijo ajduk, niti je iđe s Raške gore iša, ali nije se boja Turaka, a ako i jes’, onda se on nji boja koliko i oni njega! E, jednon, skupijo se narod vodin na misu, potajice, i pratra doveli odnekle, a  neko zajauka eto Turaka!, i bome banuše oni na konjin prid greblje. Pratar se odma sakrijo, a ovi ja’ali s Goranaca do mostara. Narod se pripa, kokad je svašta bivalo. Nikad ne znaš oće li proć s belajon nili brež njeg. Je li Markan Aničić tu, pit’o je ovi glavni. Jesam! Isprsio se Markan. E, izvadite tog pratra, morebit da se ovi u greb sakrijo, ne treba se prepadat, nikom dlaka s glave neće falit! Vidiš, junak je oni kojeg i protivnik poštiva, a kroza nj i njegovu viru…”. “Zajeban znači bio Markan?”. “Ma, šta zajeban, nije takog bilo na ovim stranam, prik a pošten, jak k’o konj. Radijo je samo po pravdi, pa da mu je brat rođeni, nije popušća nepravdi. Jednon, sišle Ćubele iz Podivači, a on ima s njizin (s njima, op. a) mrginj. I, kako je malo ukasnio s oranjen, došle Ćubele i lipo uzorale i pola njegove zemlje i posijali raž. Doša Markan, gleda, a virovat ne more. Nikom ništa nije govorija, vego je otiša u Ćubelinu štalu, a tamo dva bika. Izvadi on nož, taman k’o uni (oni, op. a) moj mesar, te precizno posrid leđa povuče po koži bika,  pa oko vrata do pola, pa niz livu nogu do inad kolina. Unda golin rukan – odere bika! Do pola! Doša Ćubela ujitra, imo je šta vidit, poloa bika pod kožom, a pola kože na vratin. To je bila Markanova poruka, da se ne dira i ne ore tuđe. E, ja se raspriča, a evo nas prid Vukovinama.”

Pusti zaselak nekadašnjeg živog planinskog stočarskog sela. Tu su živjeli pravoslavni Srbi, Vukovići. Davno otišli. Kad, ne pamti se, gdje, ne zna se, nisam uspio istražiti, jer sva raspoloživa mi literatura koju sam prelistao odnosila se na Vukoviće Hrvate, uglavnom po Dalmaciji i njezinoj zagori. Popis crnogorskih prezimena pun je Vukovića, ali nigde se ne spominje Raška gora kao njihova starina. Pred jednom kolibom opet rijetko stara “međeđa liska”. Dragan smatra da je i njoj nekoliko stotina godina. Iza vojske ostao kontejner. Jedna koliba obnovljena i utvrđena, podignuta jedna kućica. “To je Miro Aničić, s Podivači, vodin mu je didovina, pa je malo sredio selo, sebi malo sklepa, da ima di doć…”

Hoće li ikada itko od Vukovića, ma gdje bili, vidjeti makar slike svoje starine, mislim dok Dragan rasijeca gustu prečicu do jednog od najljepših prizora koje sam u životu uopće vidio.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje

Tekstovi su objavljeni 2014. godine