Stanovništvo Raške Gore

Prije svega moram kazati da sam za ovaj prilog koristio podatke napisane u Knjizi „Župa mostarski Gradac“ koju je napisao profesor Karlo Rotim iz Širokog Brijega, rođen 7. Travnja 1931. u Gornjem Gracu. Čitajući Karlovu knjigu pronašao sam dosta podataka koji se podudaraju sa podacima koje je naveo i Stipan Zlatović u svom zapisu korištenom u prilogu o povijesti Raške Gore.

Tako Stipan navodi da se naselje Raška Gora spominje prvi put 1475. godine a u Karlovoj knjizi je navedena 1672. godina kao godina osnivanja župe Raška Gora. Obzirom da je župa Mostar osnovana još u 15. stoljeću za predpotstaviti je da su njoj pripadali i stanovnici Raške Gore do osnutka njihove župe.

Kao što sam naveo u prilogu povijest Raške Gore prvi popis stanovništva bio je 1743. gdje su spmenute 23 obitelji sa 192 osobe, a drugi 1768. gdje se spominje 21. obitelj sa 141 osobom. U ovom prilogu želim navesti prezimena stanovnika od samih osnutaka župe pa do danas, 2022. godine.

Idući abecednim redom 1743. godine pojavljuju se slijedeća prezimena: Aničić, Barnosović, Dišnjak, Duspar, Mamigus, Murica, Slišković, Skočibušić, Škarić, Šunjić, Tipurić, Vladić, Zadrić i Žunić. Na slijedećem popisu stanovništva koje je održano 25 godina poslije pojavljuju se przimena Dainaković, Drežnjak, Matić, Pančić i Zadro, dok su slijedeća prezimena nestala: Barnosović, Dišnjak, Duspar, Mamigus, Murica, Skočibušić, Škarić, Zadrić i Žunić.

Pored ove dvije godine broj stanovnika u Raškoj Gori zapisan je i 1844. godine. Tada je u njoj bilo 54 obitelji sa 272 osobe.

U prvoj matičnoj knjizi rođenih od 1850. do 1912. u župi Mostarski Gradac vidljiva je promjena područja te župe. Tako se među odcijepljenim selima spominje i Raška Gora ali i Željetuš i Đubrani koji su kasnije bili dio područja Raške Gore. U tabeli koja prikazuje broj rođenih po selima od 1850. do 1872. uz Đubrane i Željetuš prvi put se spominju sela Podivačje i Sirge.

U tom razdoblju zapisana su sijedeća prezimena na području Raške Gore: Aničić, Baće, Cigić, Ćubela, Marić, Opančar, Pandža, Raič, Separović Sesar, Slišković, Šunjić, Talić, Tipurić, Vidović i Zadro. Zanimljivo je da se u ovim pregledima nigdje ne spominju prezimena Kukić, Leto, Pehar, Merdžo i Topić tako da je teško kazati kad se pojavljuju u Raškoj Gori.

Obzirom da su tematika ove knjige po kojoj sam radio prilog samo katolici, naravno nabrojana su samo njihova prezimena. Nije mi poznato da su u Raškoj Gori ikada živjele obitelji muslimana, premda bi se po imenu zaselka Ćordina Kula dalo zaključiti da jesu. Što se tiče obitelji pravoslavne vjeroispovijesti poznato mi je da su u Raškoj Gori živjeli stanovnici slijedećih prezimena: Berak, Ćorić, Dabić i Janjić. Vjerujem da ću u skoroj budućnosti pronaći adekvatan izvor informacija vezanih uz ovu temu koje ću dodati ovom prilogu. Isto tako je lako moguće da postoji još neko prezime koji nisam spomenuo, no, ako ga otkrijemo lako ga je dodati.

Iz Karlove knjige jasno je vidljivo da je Raška Gora negdje spomenuta kao selo a negdje kao šire područje. Tako Dr. Karlo Jurišić u knjizi „Katolička Crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine“, 1972. iznosi da je makarski biskup Lišnjić 1667. godine pohodio župu Rašku Goru kojoj su pripadala sela Polog, Cranč, Britvica i Raška Gora. U Šematizmu fra Petra Bakule iz 1867. godine kaže se da su župnici Mostara nastanjeni u selu Cimu, nakon rušenja mostarskog samostana 1563. godine, služili i brdska sela župe Mostarski Gradac. Navodi se kako su u više brdskih sela – Podivačju blizu Goranaca, Gostuši, Gornjem Gracu i Željetuši gradili kućice da bi izbjegli turskom progonstvu dok nije sagrađen župni stan u Gornjem Gracu.

Dakle, dok Dr. Jurišić spominje Rašku Goru kao župu i u njoj selo Rašku Goru, fra Petar Bakula spominje današnje zaselke Raške Gore Podivačje i Željetuš kao sela.

Pošto je ovaj prilog napisan za web stranicu ostavljam si pravo da ga u nekoj budućnosti ažuriram sa nekim dodatnim informacijama kao što su prezimena koja se ne spominju u knjizi Karla Rotima a  postojala su ili još danas postoje na području Raške Gore.

Prilog napisao Zdravko Ćubela Braco

SJEĆANJE NA JEDRINJE KOD VITUŠE

Dragan Vidović
(Objavljeno : List župe Potoci , Br.7/2013 ; str. 80. – 86. )

Mnoga mjesta sjeverno od Mostara, smještena u kanjonu Neretve, potopila su akumulacijska jezera na kojima su izgrađene hidroelektrane. Jedno od tih mjesta, koje je 1982. godine potopilo akumulacijsko jezero Salakovac, jest i Jedrinje kod Vituše koje se nalazi sjeverozapadno od bjelopoljske kotline na desnoj obali Neretve u općini Mostar (MZ Raška Gora). Jedrinje je zaseok Vituše i pripada župi Potoci čije je najsjevernije mjesto. Od sjevera graniči sa župom Drežnica, a zapadno sa župom Goranci. Po svom katastarskom položaju dio je KO Raška Gora. Bilo je to naselje od nekoliko obiteljskih kuća sa željezničkom stražarnicom broj 14. Smješteno je između podnožja litice istoimenog brda i “ćirine” pruge uskog kolosijeka te Neretve s druge strane. S juga i sjevera omeđeno je Vitušjem i Zaružjem, odnosno Katinom dragom na jugu i Božinim potokom na sjeveru. Podsjetimo da je današnji željeznički tunel Jedrinje, dužine 3 250 m, izgrađen na pruzi normalnog kolosijeka i da cijelom svojom dužinom prolazi kroz masiv stijene, tako da možemo kazati da je teritorij Jedrinja (jug-sjever) od ulaza u istoimeni tunel na jugu do izlaza iz tunela na sjeveru.

Ovaj rad je rađen na temelju terenskih istraživanja i dostupne literature.

STANOVNIŠTVO 

Naseljavanje Jedrinja započinje prolaskom “ćirine” pruge, odnosno krajem 19. stoljeća. Prvim stanovnicima Jedrinja željeznica je bila prvo trajno upošljavanje, pa se javila potreba za gradnjom kuća pored pruge. Neposrednu blizinu raštegorske visoravni s dotadašnjim ratarstvom i stočarstvom zamijenili su industrijskim životom. Jedrinje naseljavaju uglavnom rodovi Kukića, Aničića, Šunjića, Janjića…, dose-ljavajući se s Ćordine Kule, Prikoja, Vejzo-vića i drugih zaselaka Raške Gore. Što se tiče nacionalne strukture stanovnika ovoga naselja, ovdje su živjeli Hrvati i Srbi. U Vituši osim ova dva naroda živjeli su dvije obitelji muslimanske (bošnjačke) naciona-lnosti, prezimena Kuko, koje su imale kuću u neposrednoj blizini sadašnje brane Sala-kovac. U Jedrinju hrvatske obitelji su imale svoje obiteljske kuće, dok su pojedine srpske obitelji stanovale u željezničkoj stražarnici broj 14. U toj stražarnici stanovao je i Pero Perić doselivši se s Jasenjana. U susjednim mjestima Zaružje, Prikoje i Bijela također su živjeli Hrvati i Srbi. Jedrinje se, kao i ostala mjesta u kanjonu Neretve, iseljava u dva navrata. Prvi put nakon ukidanja “ćirine” pruge, a drugi put, i konačno, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada akumulacijsko jezero Sala-kovac potapa ovo mjesto u kanjonu Neretve, tj. od Vituše do Grabovice.

Obiteljske kuće i željeznička stražarnica broj 14

Kuća Luke Kukića zv.Luksa

Luksina kuća i kuća njegova brata Nikole nalazile su se prve u Jedrinju idući iz pravca Vituše. Na suprotnoj strani, tj. s druge strane Neretve, iznad starog puta Mostar – Sarajevo nalazila se kuća obitelji Stojke Mandića u naselju Bilač.Luksa je doselio s Ćordine Kule (Raška Gora) tijekom Drugog svjetskog rata. Budući da je njegova kuća na Ćordinoj Kuli zapaljena te potpuno izgorjela 1943. godine, bio je primoran doseliti se u Jedrinje. Luksina se obitelj nastanjuje u omanjoj kućici, koja je dotad služila kao pomoćni objekt njegovu ocu Ivanu. Zapravo, taj pomoćni objekt se nalazio nekoliko koraka iznad kuće njegova oca u kojoj je tada već stanovao njegov brat Nikola. Luksa taj objekt preuređuje za stanovanje i u njemu stanuje sve do potapanja Jedrinja.Luksa ženi Ilku Raič iz Domazeta, u braku su rodili četvero djece. Luksa je radio na željeznici kao čuvar pruge. Sa sinom Zvonkom i njegovom obitelji Luksa iseljava iz Jedrinja u Potoke (Bijelo Polje) sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a zajedno su činili šesteročlanu obitelj. U Potocima gradi kuću u kojoj on i njegova supruga ostaju sve do smrti. Luksa je umro 1984. godine i ukopan u katoličkom groblju u Livču.

Kuća Nikole Kukića

Nikola Kukić je, kao i njegov brat Luksa, kako smo kazali, došao je s Ćordine Kule. Nikola se doseljava u Jedrinje u kuću svoga oca Ivana, nekoliko godina prije Lukse. Nikola ženi Katu Dujmović iz Cima. U su braku rodili petero djece. Nikola je radio na željeznici kao strojovođa. Umro je u Sarajevu 1963. godine od srčanog udara na radnom mjestu, te ukopan u katoličkom groblju Gatin u Vituši.

 Kuća Mije Aničića

Mijo Aničić, zv. Prijkojac, doseljava iz Prikoja (Raška Gora). Prva njegova žena bila je Anica, rođ. Vladić, s Planinice s kojom je imao šestero djece. Nakon njezine smrti Mijo ženi Luciju, rođ. Golemac, iz Vrdi s kojom je imao četvero djece. Mijo je radio na željeznici kao čuvar pruge. Navodimo jednu zanimljivu priču o ovom željezničaru: Mijo je spasio carski vlak u Jedrinju od nesreće, za što je dobio zlatno odličje. U tom vlaku vozio se kralj Petar iz Crne Gore k Sarajevu. Na 115. km “ćirine” pruge, na lokalitetu Nezgode ili Lazina, veliki odron kamena usred zemljotresa zatrpao je prugu, a stijene su dio pruge srušile u Neretvu. Toga dana Mijo je bio dežurni, uočio je odron i time spriječio vjerojatnu nezgodu vlaka koji je dolazio. Mijo je umro je u Jedrinju 1967. godine i ukopan je u katoličkom groblju Gatin u Vituši.

Kuća Boška Aničića

Kuća Boška Aničića nalazila se nekoliko koraka od željezničke stražarnice broj 14 u pravcu Zaružja, od stražarnice ju je dijelio željeznički vrt. Boško Aničić je došao iz Prikoja radi posla na željeznici. Boško je radio na željeznici do iza Drugog svjetskog rata kada je otišao u mirovinu.1 Gledajući s lijeve obale Neretve, u pravcu stražarnice broj 14 nalazi se Jasenski potok na kojemu je danas izgrađen most Jasen na magistralnom putu M-17.e

Vinko Aničić, zv. Pedža, podrijetlom iz Prikoja, jedno je vrijeme stanovao kao podstanar u kući Drage Aničića u Jedrinju, kao i u kući Laze Janjića u Zaružju. Kad je jezero potopilo ovo mjesto Pedža s obitelji seli u Vitušu u kuću Martina Aničića – Bobeljova. Pedža je radio na željeznici kao stražar, a kasnije u vatrogasnoj postrojbi. Umro je 2000. godine i ukopan u katoličkom groblju na Vukovinama. Danas njegova supruga Stana, rođ. Janjić, sa sinom Veselkom živi u Mostaru.

Željeznička stražarnica broj 14, pored radne prostorije sa službenim telefonom, imala je još dva-tri stana. U tim stanovima izvjesno vrijeme stanovali su uposlenici željeznice: Pero Perić, Cvitan Aničić, Drago Janjić, Vlado Janjić, Drago Šunjić… Pero Perić dolazi s Jasenjana i upošljava se na željeznici kao čuvar pruge. Kao željezničar radio je sve do 1973. godine kada odlazi u mirovinu. Pero se sa četveročlanom obitelji 1959. godine preselio iz Jedrinja u Bijelo Polje. Umro je u izbjeglištvu u Međugorju ratne 1993. godine. Drago Janjić, zv. Aćko, jedno vrijeme stanuje u željezničkoj stražarnici u Jedrinju, nakon čega preseljava u Raštane u željezničku stražarnicu broj 16. Drago dolazi iz vituškog zaseoka Klak, a starinom je iz Vjezovića (Raška Gora). Drago Šunjić doseljava iz Prikoja (Raška Gora) i nastanjuje u željezničkoj stražarnici broj 14. Sa suprugom Šimom, rođ. Rotim s Vrdi, imao je sedmero djece. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Drago s obitelji seli u Mostar, u gradsko naselje Bijeli Brijeg. Na željeznici je radio kao varilac, te je 1983. godine na radnom mjestu na željezničkoj stanici u Mostaru zadobio opekotine višeg stupnja od čijih posljedica umire. Ukopan je u katoličkom groblju Grab na Orašinama (Raška Gora). Vlado Janjić, zv. Steljić,3 dolazi iz Vejzovića (Raška Gora). Bio je uposlenik željeznice. Stanuje izvjesno vrijeme u željezničkoj stražarnici broj 14, točnije sve do pred punjenje akumulacijskog jezera Salakovac kao i Drago Šunjić. Vlado s peteročlanom obitelji seli na Bijeli Brijeg u Mostaru.

 ŽIVOT U JEDRINJU

Dolina Neretve oduvijek je ljudima pružala povoljne uvjete za život. Mještani su pored svojih obiteljskih kuća imali vrtove, a zemlja crnica bila je pogodna za uzgoj voća i povrća. Konfiguracija terena je bila takva da je zahtijevala više podzida. Ljudi su bili uskraćeni za veću površinu obradivog zemljišta. Kako kažu, zemlja koja se orala volovima i konjima bila je na brdu, odnosno na Raškoj Gori. Kuće su zidane kamenom krečnjakom koji je vađen u neposrednoj blizini. Pojedini mještani se i danas sjećaju toga kamena s crvenkastim venama koji je prilikom obrade “špicu opasno nosio”. Sjećaju se zidara Ivana – Ivke Škobić s Đubrana, Joze Rotima i Tadije Golemca iz Vrdi, te zidara “popovaca” (iz Popova polja). Grede za pokrov (“japija”) bile su lipove i jelove. Jelove grede znalo bi se sjeći i na Čvrsnici, sajlom bi ih dovukli do Grabovice, a odatle transportirali vlakom do Jedrinja. Stanovnici Jedrinja bavili su se ribolovom i lovom. Pčele je imalo oko 50% kućanstava, i to po 20 do 30 košnica. Mještani Jedrinja, zbog zemljopisnog položaja, gravitirali su kako prema Vituši tako i prema Zaružju i Drežnici. Zbog svakodnevnog putovanja vlakom, djece u školu i odraslih na posao, svi su se dobro poznavali. Također, po priči mještana Jedrinja ugodna druženja nisu izostajala ni s muslimanima iz Drežnice niti sa Srbima iz Vituše. Znalo se skupa ići u ribolov, u lov i na druga mjesta. Kod Srba se odlazilo na slave, a oni su dolazili k njima na Božić i ostale blagdane. Ljudi su se uglavnom upošljavali na željeznici, a kasnije mlađi naraštaj i u drugim mostarskim poduzećima – Sokolu, Građepu, PI “Đuro Salaj”… Jedrinje nije imalo električnu struju, jer se za vrijeme elektrifikacije okolnih mjesta u općini Mostar planirala gradnja HE Salakovac, dok su susjedna mjesta Vituša i Zaružje dobili električnu struju. Vjerske obrede (krštenja, pričesti, krizme i vjenčanja) obavljali su u župnoj crkvi u Potocima (Bijelo Polje). Kada je riječ o običajima: svadbe, derneci, te narodne nošnje i drugo, zadržalo se običaj onoga sela iz kojeg je tko doselio. Svadbe su se pravile, kao i uobičajeno u to vrijeme, kod svojih kuća. Na dernek bi odlazili u Bijelo Polje na Srce Isusovo, u Drežnicu na Ilindan vozeći se “ćirom”, a na dernek u Gorance na Veliku Gospu išlo bi se pješice preko Raška Gore. Prije punjenja akumulacijskog jezera svi objekti u Jedrinju morali su biti srušeni. Bilo je tako tvrdo zidanih kuća da su ih naprosto morali minirati. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Jedrinje je bombardirano (veljača 1945.) i tom prigodom su srušene dvije kuće Mije Aničića. Pretpostaviti je da je gađan obližnji most na Bijeloj. Ljudskih žrtva nije bilo, iako je u to vrijeme put s jedne i druge strane Neretve bio preplavljen ljudima. Masa civila i vojnika sa šireg mostarskog područja povlačila se prema sjeveru.

 Jedrinje brdo, litica sura, doći će opet kiša i bura.

Otklanjajte s pruge sve što vam smeta, čuvajte ljude – dužnost je sveta. Mještanima Jadrinja od Kukića kuća do željezničke postaje u Vituši trebalo je pješačiti oko 3 km, a do postaje u Zaružje oko 4 km. Mještanima koji su imali kuće u blizini 14. stražarnice, npr. obitelj Aničići, kraći put je bio do željezničke postaje u Zaružju a duži do Vituše. No, nije svaki put bilo tako – putnicima iz Jedrinja strojovođa bi obično izišao u susret, usporio bi vlak kako bi putnik s donje stepenice mogao “iskočiti”. Posljednja “ćirina” vožnja kroz Jedrinje na relaciji Ploče – Sarajevo bila je 5. studenog 1966. godine. Strojovođa je trebao biti Cvitan (Boškov) Aničić iz Jedrinja, ali ta čast je pripala Mati Soldi, a ložač je bio Salko Ćurić. Poslije ukidanja “ćirine” pruge trasa se koristi kao put kojim se autom moglo stići iz Vojna do Vituše i Jedrinja, pa sve do Drežnice. Ova putna komunikacija će ostati sve do puštanja u rad HE Salakovac kada je potapa istoimeno jezero. Kako je već rečeno, punjenjem akumulacijskog jezera Salakovac Jedrinje trajno ostaje u njegovu podnožju. Jedrinje do tada ojkonim, postaje hidronim. Izgradnjom pruge normalnog kolosijeka probija se tunel Jedrinje. Tunel dužine 3 250 m ulazi u Vituši na jugu, a izlazi u Božinu potoku na sjeveru, i prolazi kroz masiv stijene svojom cijelom dužinom iznad istoimenog naselja. Pruga normalnog kolosijeka, kojom prvi vlak prolazi 29. studenoga 1966., izdignuta je na višu razinu zbog jezera. Dotadašnja željeznička postaja Raška Gora izmještena je u Bučiće, dok u Vituši ostaje samo pristanište. Željeznička postaja u Zaružju od tada će nositi naziv Nova Drežnica.

Žičare i drugi prijelazi preko Neretve u okolici Jedrinja

U Jedrinje se, pored vožnje “ćirom”, moglo doći i žičarama ili visećim mostovima, te u zadnje vrijeme, kada je infrastruktura mijenjala ovaj kraj, i drugim mostovima postavljenim preko Neretve. U okolici Jedrinja postojale su žičare u Vituši i na Zaružju. Žičara u Gornjoj Vituši nalazila se preko Neretve u pravcu sadašnjeg ulaza u tunel Jedrinje na lokalitetu Jakinuša. Kada je Neretva odnijela ovu žičaru postavljena je nova na željezničkoj postaji Raška Gora u Vituši. Ne treba zaboraviti u Jedrinju ni prijevoz čamcem preko Neretve. Prema sjećanju mještana čamac su ponekad koristili Stojan Mandić, Nikola Kukić, Ivan Aničić i drugi u blizini ušća Bijele. Početkom izgradnje magistralnog puta M-17, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i probijanja tunela Salakovac, u Vituši se postavlja pontonski most preko kojega se odvija cestovni promet na relaciji Mostar – Sarajevo. Također, gradi se betonski most privremenog karaktera u Donjoj Vituši, nekoliko koraka ispod brane HE Salakovac. Betonski most će kasnije biti uklonjen, a na tom mjestu i danas su vidljivi tragovi njegove gradnje. Nakon uklanjanja pontonskog mosta u Vituši tražilo se da ga se postavi na Zaružju, odnosno na mjestu gdje je jezero najuže, tj. između tunela Vidikovac (198 m) na lijevoj obali i tunela na Vrtogradu na desnoj obali akumulacijskog jezera Salakovac. Drugi su, pak, smatrali da pontonski most treba postaviti u blizini nove kuće Ljube Ravlića. Odustalo se i od jedne i od druge lokacije postavljanja mosta, a na Zaružju se preko Neretve i danas prelazi isključivo čamcem. Žičara na Zaružju nalazila se kod “ćirine” postaje, koju će potopiti akumulacijsko jezero Salakovac, odnosno danas u pravcu željezničke postaje Nova Drežnica. Nakon toga mještani Zaružja će se izvjesno vrijeme prevoziti “splavom” preko jezera do na magistralni put M-17 i dalje autobusom ili osobnim vozilima. Žičara je postojala i na “ćirinoj” postaji u Donjoj Drežnici, koju je također potopilo jezero. Ostatci žičare u Grabovici su i danas vidljivi ispod masiva stijene koji se nalazi između Neretve i magistralnog puta M-17. Na toj stijeni sa sjeverozapadne strane postoji austrougarski natpis, pisan talijanskim jezikom, sjećanje na izgradnju pruge uskog kolosijeka.

Školstvo

Iz Jedrinja se išlo u Osnovnu školu u Drežnicu, a jedno izvjesno vrijeme u Vitušu. Nakon ukidanja “ćirine” pruge u Vituši se, u prostorijama bivše željezničke postaje Raška Gora, školske 1966./1967. otvara područni odjel Osnovne škole Potoci. Nastava se odvijala do četvrtog razreda. U tom objektu nalazila se gostionica i prodavaonica koju je držao Đoko Janjić. Danas je taj objekt pod vodom, a nalazio se 100-200 metara nizvodno od sadašnjeg željezničkog stajališta u Vituši.

Pješački putovi do Jedrinja

Opisat ćemo pješačke putove do Jedrinja kojima se silazilo s Raške Gore, odnosno iz onih zaselaka iz kojih je ovo mjesto bilo naseljeno. Pješački put iz Prikoja vodio je pravcem: Prikoje, niz Zaružje, Janjića kuće na Zaružju te Jedrinje. Udaljenost od Željezničke stražarnice broj 14 do kuće Mije Prikojaca je 1 km. Iz Prikoja se, također, moglo sići Božinim potokom i dalje nastaviti k Jedrinju. Božin potok je na sjevernom izlasku iz tunela Jedrinje na pruzi normalnog kolosijeka. Sjeverno od tunela Jedrinje postoji jedan omanji tunel. Ustvari, Božin potok se sada nalazi između ova dva tunela.S Ćordine Kule i Vukovina u Jedrinje je silazilo niz Vitušu, bio je to konjski put pored Kuka i niz Katinu dragu do Jakinuše u Vituši. Od Jakinuše do Kukića kuća u Jedrinju pješački put vodio je pravcem: Dragića klanac, Pola, Dičiji grebčić i Nezgoda. Put niz Crnograbe s Ćordine Kule vodio je pravcem: Ćordina Kula, Matina voda, niz Crnograbe, pored pećine Mala spila i Jedrinje. Bio je to pješački put, odnosno staza kojom je samo čovjek mogao proći. Put niz Ušće s Vukovina vodio je pravcem: Vukovine, niz Ušice, pećina Velika spila, pored Točila i Jedrinje.

 

 “Ćirina nesreća u Jedrinju

Za vrijeme velikih kiša veća količina kamenja odronila se na “ćirinu” prugu u Jedrinju, tako da je dio pruge odron odnio u Neretvu. Bila je večer kada je naišao putnički vlak iz pravca Mostara k Sarajevu. U mjestu Vasilina u Jedrinju vlak je udario u kameni odron, nakon čega se lokomotiva otkvačila od vagona i survala u Neretvu. Nekoliko vagona s putnicima je iskočilo iz tračnica, ali srećom nisu pali u Neretvu. Tada je poginuo strojovođa Muhamed Kurt, a njegov zamjenik se uspio spasiti, bio je samo povrijeđen. U putničkim vagonima jedan dio putnika je bilo lakše povrijeđen. U okolici Jedrinja odron kamena je bio česta pojava.

O ovoj nesreći u Jedrinju postoji i guslarska pjesma:

Voz putnički iz Mostara krenu,

krvavu će učiniti scenu.

Pred mašinom sijalica mala,

još kada bih govoriti znala.

Kurt Muhamed hrabar mašinovođa,

hrabar bijaše kao vojskovođa…

KAZIVAČI: Zvonko Kukić; Nikola Kukić; Vladimir Aničić; Marijan Mandić; Marinko Šunjić, Ljubica Pandža; Jelena Ljubić; Stana Aničić, Dragan Janjić, Smiljan Perić.

LITERATURA:

VIDOVIĆ, DRAGAN: “Vituša”, Bjelopo-ljska zora, broj 7-8, Bijelo Polje, lipanj 2013.

SMOLJAN, VLADO: “Poglavlja iz ekonomske historije Hercegovine”, Most, broj 42, Mostar, 1982.

Bilješke:

1.  Ljubica Pandža, kći pok. Boška Aničića, ispričala je potresnu priču o posljednjem susretu njezinog oca Boška sa sinom Jozom (Ljubičinim bratom) na željezničkoj postaji Raška Gora u Vituši, kada se Jozo vraćao iz zarobljeništva odmah nakon svršetka Drugoga svjetskog rata.
2.  Prema pričanju Ljubice Pandže, sestre Cvitana Aničića, njezin brat Cvitan je odvezao posljednji “plavi vlak” u kojem se vozio predsjednik SFRJ Josip Broz Tito. Nije svatko mogao voziti taj vlak, a posebice tadašnjeg predsjednika Tita.
3.  Vlado je polubrat Gaje Janjića, autora knjige pjesama “Majci sa ljubavlju”, tiskana 2010. godine.
4.  Han je konačište skromnijih dimenzija tipa običnih kuća.
5.  Sastavio Zvonko (Lukin) Kukić, rođ. 1950. godine u Jedrinju (Vituša). Predao je, također, autoru ovoga rada i guslarsku pjesmo o nesreći “ćire” u Jedrinju.
6.  Marijan Mandić je tragično stradao 1922. godine prelazeći čamcem preko Neretve u Vojnu. Njegov praunuk Marijan je autor nekoliko knjiga: Bljesak nade na mom otoku, Krvava bjelopoljska poljana i drugih

PELINE U NJEDRIMA NERETVE

Dragan Vidović
Tomislav Aničić
(Objavljeno : List župe Potoci , br.8/2014. ; str. 60. – 64. )

Peline se nalaze na petom kilometru sjeverno od Mostara na prometnici putova Raštani – Vojno. U ovom naselju izgrađena je brana HE Mostar, koje potapa istoimeno akumulacijsko jezero 1987. godine. Peline su se nalazile u Gornjim Raštanima, na desnoj obali rijeke Neretve, između Sadžakova klanca na sjeveru i brane HE Mostar na jugu. Dužine oko 1 km i širine oko 250 m. Peline su pripadale MZ Raštani, općini Mostar, a činilo je najjužnije mjesto župe Potoci.

Aničići zv. Jace u Pelinama

U Peline se prvi nastanio Šimun Aničić zv. Jace sa svojom obitelji, oko 1 900. godine. Bijaše to za vrijeme Austro-Ugarske vladavine na ovim prostorima. Simun dolazi s Povina iz Raške Gore, tj. iz najzapadnijeg đubranskoga zaseoka. Zapravo svi Aničići – Jace iz Pelina potomci su Simunovi.

Šimun u Pelinama kupuje komadić zemlje na kojoj je sagradio obiteljsku kuću. A zna se kako se u to vrijeme kupovala zemlja, plaćalo se u mesu ili u bravu, a rjeđe u novcu (jer ga jadni seljak nije imao gdje zaraditi). S obzirom da je tlo bilo takvo kakvo je, Simun je morao krčiti kamenja da bi stvorio komadić plodne zemlje na koju bi zasađivao ono najosnovnije. Radio je težački posao kao i ostali. Šimun je umro od infarkta u 77 godini.

Šimunova kuća se nalazila iznad tadašnje uskotračne “Ćirine” pruge. Bila je to osrednja kuća, s dvije izbe i tavanom. Prvo je bila pokrivena kamenim pločama, a kasnije ciglom.

Šimunovi potomci

Šimun i njegova žena Mara, rođ. Pinjuh iz Raštana u zajedničkom braku rodili su četiri sina i dvije kćeri (sinovi: Ivana, Miju, Grgu i Petra, kćeri: Marta i Luca).

Ivan, rođ. 1 881. godine, umro 1960. godine u Pelinama. Ivan se ženio dva puta, i imao je tri sina i šest kćeri ju (sinovi: Andrija, Ilija i Šimun, kćeri: Janja, Anica, Iva, Mara, Luca i Ruža).

Mijo, zv. Miško, rođ. 1 888. godine, poginuo je 1937. godine prilikom kopanja čatrnje na Željetuši. Mijo je imao dva sina: Šćepo i Marko, i tri kćeri: Maru, liku i Janju.

Grgo, rođ. 1 888. godine, umro 1 946. godine. Grgo se ženo dva puta, te je imao tri sina i dvije kćeri (sinovi: Jozo, Ante i Stojan; kćeri: Ljubica i Anica).

Petar, rođ. 1892. godine, umro je 1963. godine u Pelinama. Petar je imao je šest sinova i dvije kćeri (sinovi: Bariša, Nikola, Mijo; Ivan zv. Ivko, Slavko i Miljenko i kćeri: Cvijeta i Milka).

Imanje Aničića – Jaca iz Pelina

Šimun Aničić pokraj Pelina kupuje još nekoliko parcela u Raštanima: Krč – na mjestu igrališta (OFK “Mladost” Raštani); Samograd – kod harema; parcelu kod pravoslavnoga groblja i parcelu kod Silosa.

Priča se da je Šimun tri puta ostajao bez svoga blaga, kojeg je morao prodati da isplati zemlju. Kazuju da je njegova žena Mara prodala svoj miraz i ruho što je donijela, da bi imanje isplatila.

Također su Jace imale imanja na Zeljetuši, te na Solakovoj Kuli u Klisu, kod Konjica, naslijeđeno od Marije Aničić.

Jace i njihov život

Povine. Povine su neraskidivi dio Raške Gore, koje se 70-ih godina prošloga stoljeća zajedno s Đubranima odvajaju od MZ Raška Gora i čine sastavni dio MZ Potoci.

Na Povinama Jace su imale “sidaćije”, kuće s izbama, pokrivene ciglom. U blizini su bile pojate slamare. Jace kao većina mještana Raške Gore drže mnogo stoke i obrađuju zemlju.

Jace su imali čatrnje, te iz obližnjega bunara zv. Mekićevac koristili su vodu za domaćinstvo i za napajanje stoke. Mekićevac bi presušio samo u vrijeme velikih suša, kada bi se stoka gonila na Neretvu. Tijekom ljeta odlazili bi na Zeljetuš izgoneći stoku i obrađivali bi tamošnje vrtača.

Jace su imali stanje na dva mjesta. Živjeli su na brdu (u Povinama) i uz Neretvu (u Pelinama), da bi se početkom 50-ih godina prošlog stoljeća konačno nastanili u Pelinama.

Peline. U Pelinama je skoro svaka kuća ispred imala odrinu i čatrnje za pitku vodu. Peline su postale plodno tlo gdje su se uglavnom sadile voćke: smokve (petrovke, crnice, tenice), trešnje (alice, ruštovke, švabice…) i uzgajala vinova loza. Peline su bile poznate po dobroj rakiji, pekla se lozovača, poneko trešnju i smokvu. Najviše je loza imao Ivko Aničić, Petrov. Od vina dominirala je žilavka, bijelo vino. Najbolju odrinu imao je Jozo Grgin i Šćepo Miškov.

Peline su dobili struju 1967. godine. Bilo je to naselje koje je najkasnije dobilo struju u mostarskoj kotlini. Raštani su dobili struju 1947. godine, a susjedno Vojno kada i Potoci (Bijelo Polje). Prvi televizor u Pelinama imao je Šimun Aničić, Ivanov, kupljen krajem 60-ih godina.

Posjedi Vejzovića i Krzmana

Osim Aničića – Jaca u Pelinama posjed su imali Vejzovići i Krzamani. Vejzovići su starinom iz zaseoka Vejzovići u Raškoj Gori. U Pelinama 1953. godine gradi kuću Duran Vejzović, koji je u to vrijeme živio na Podima iznad Kučeljka. Obitelj Vejzović osim Podina imala je stanje i u Raštanima. Godine 1964. obitelj Durana Vejzovića se konačno nastanjuje u Peline.

Duran i njegova supruga Saja rodili su tri sina i tri kćeri. Ova obitelj će se 1983. godine preseliti u Raštane u svoju novu kuću.

Vinograd u Pelinama imao je Spaso Krzman iz Raštana, od čiji je trsova pravio dobro vino i pekao lozovaču. Spaso je radio u mostarskom rudniku kao kopač.

Dobri susjedi. Jace i obitelj Durana Vejzovića su se uvijek dobro pazili. U Jaca nije mogao proći Božić da nisu došli na čestitanje iz Raštana Krzmani, Vejzovići i Bence. Također su i Jace kod njih odlazili za vrijeme vjerskih blagdana, na čestitanje Bajrama i Božića. Jedni druge su pomagali i danas se mnogi sjećaju kako su jedni kod drugih odlazili na mobe.

Peline u vrijeme prolaska nove pruge Prije izgradnje pruge normalnoga kolosijeka ruši se kuća Šimuna Aničića – Jace i još njihove tri kuće. Kuća Ivana, Šimunova, kuća obitelji pok. Mije – Miška u kojoj su živjeli njegova nevjesta Jela i njegove dvije kćeri: lika i Mara i kuća. Mije, Petrova.

U to vrijeme u kući Šimuna Aničića, živjele su dvije obitelji, i to: obitelj pok. Grge, njegov sin Ante s majkom Marom, zv. Bjelopoljka i obitelj pok. Petra, njegov sin Ivan zv. Ivko, sa svojom obitelji, te majkom Ankom, zv. Kreja i nepokretnim bratom Milenkom. Nakon toga obitelji Aničić grade nove kuće pokraj Neretve. U to vrijeme pojedine kuće iako su se nalazile iznad “Ćirine” pruge, nisu se morale rušiti. To su bile kuće:

• kuća Šćepe Aničića, sin Mije – Miška;
• kuća Joze Aničića, sin Grge;
• kuća Stojana Aničića, sin Grge;
• kuća Durana Vejzovića.

Iseljavanje Pelina

Mještani Pelina počinju iseljavati izgradnjom brane HE Mostar, početkom 80-ih godina prošloga stoljeća. Posljednju svadbu ovdje je imao Miro Aničić, sin Ante, 20. srpnja 1985. Ovom prilikom donosimo podatak koji se odnosi na broj kuća i broj njihovih članova obitelji koji su se morali iseliti zbog akumulacijskoga jezera Mostar.

1. Obitelj Mije Aničića, sin Petra, sa 7 članova obitelji.
2. Obitelj Šimuna Aničića, sin Ivana, sa 7 članova obitelji.
3. Obitelj Ivana Aničića, sin Petra, sa 6 članova obitelji.
4. Obitelj Ante Aničića, sin Grge, sa 7 članova obitelji.
5. Obitelj Jela Aničića, ud. Marka, s 8 članova obitelji. S Jelom u kući živjela je obitelj Gadže. Mira, kći Jelina udana je za Božu Gadže rodom iz Drinovaca kod Gruda.
6. Obitelj Drage Aničića, sin Šćepe, s 4 člana obitelji.
7. Obitelj Joze Aničića, sin Grge, s 5 članova obitelji.
8. Obitelj Stojana Aničića, sin Grge, s 5 članova obitelji.
9. Obitelj Šćepe Aničića, sin Mije, s 5 članova obitelji.
10. Obitelj Ilke Aničić, kći Mije, s 1 članom obitelji. U istoj kući stanovala je Smilja Pejić, kći pok. Mare Aničić sa 6 članova obitelji. Pejići su podrijetlom iz Tuzle, selo Mramor.
11. 11. Obitelj Šćepe Zadre, sin Cvitana, s 5 članova obitelji. Šćepo se oženio s Ružom| Aničić, kći Ivana, on dolazi s Kovačića iz Đubrana.
12. Obitelj Anice Azinovića, s 5 članova obitelji. Anica je rodom iz Grabovice, koja je prije samoga potapanje Pelina kupila kuću od Luce Aničić, kći Ivana. 1 3. Obitelj Ivana Golemca, sin Pave, s 4 člana obitelji. Ivan Golemac, rodom iz Vrdi, oženio se s Mirjanom Aničić, kći Stojana, koji dolazi na ženinstvo.
13. Obitelj Durana Vejzović, sa 6 članova obitelji.

Obitelji iz Pelina su za svoje kuće dobili stanove, a za zemlju je isplaćen novac. Tako da su neke Jace dobile stan u Zaliku ili na Bijelom Brijegu, a poneki u samom gradu Mostaru. Većina obitelji su kupili i placeve na kojima su sagradili obiteljske kuće u kojima većina i danas žive. Tako danas imamo Aničića u Vojnu, u Potocima (Bijelo Polje), u Orlacu i još nekim gradskim i prigradskim naseljima Mostara.

Popis iz 1981. godine

Raštani su 1 981. godine imali 1 1 28 stanovnika i 307 domaćinstava. Od toga 567 ili 47% Srba; Muslimana 301 ili 26,5% i 242 ili 20% Hrvata.

Prezimena:

Srbi: Krzman, Savić, Trifković, Đurasović, Kunovac, Vujinović…

Muslimani: Vejzović, Dumpor, Benca i Salčin.

Hrvati: Pinjuh, Pandža, Aničić – Jace, Raič, Krešić, Šunjić…

U Pelinama su tada živjeli Hrvati: Aničići – Jace, Zadre, Golemci, Gadže, Pejić, Azinović i Kokotović, te jedna obitelj Muslimana: Vejzović.

Karavanski i pješački put

Kroz Peline vodio je karavanski put od Narone prema Konjicu. Izgradnjom pruge uskotračnoga kolosijeka put gubi na važnosti. Put kroz Peline će i dalje koristiti Vojančani i drugi za odlazak u Mostar. U Pelinama se put odvajao za Obješenicu, kuda se išlo na Đubrane i ostale zaseoke na raškogorskoj visoravni.

Put uz Obješenicu

Iz Pelina do Povina vodio je konjski put uz Obješenicu, dužine oko 4 km. Iz Pelina, s rampe prvo ćemo naići na Sadžakov klanac, zatim Široku dragu u Obješenici, Šuplje stijene. Pisala, Počivala, Grgina okuka i Raskršće. Na Raskršću put je desno vodio za Đubrane, a pravo za Povine, odnosno pokraj Škaljine za Krčevine, uz Brig i pokraj Grgine gomile do Povina. Ovim putnim pravcem ljudi bi na konjima gonili sve sto im je potrebno za život. Put iz Povina je dalje nastavljao za Grab, gdje bi se lijevo išlo na Orašine, a desno za Kulu i Plužni dolac.

Na Obješenici kod Šuplje stijene s ovog puta desno se odvajao, iznad Aničića ograde za Donje Vojna

Željeznica i drumski put

Uskotračna “Ćirina” pruga kroz Peline na relaciji Mostar – Ostrožac puštena je u promet 22. kolovoza 1888. Mještani Pelina će koristiti “Ćirinu” stanicu u Raštanima.

Kroz ovaj kraj posljednja vožnja “Ćire” iz Ploča za Sarajevo bila je 5. studenog 1966.

Prvi vlak prugom normalnog kolosijeka kroz Peline prošao je 29. studenog 1966. Na ovoj prugi izgrađena je stanica u Raštanima kod Silosa.

Ukidanjem pruge iskorištena je postojeća trasa kojom se uz neznatna proširenja autom moglo stići iz Raštana do Vojna i Bučića. U vrijeme izgradnje brane HE Mostar pravi se nova putna komunikacija koja se zbog razine jezera u Pelinama morala izdići na višu razinu. Ovaj put je asfaltiran pred punjene akumulacijskog jezera Mostar.

Viseći most ili žičara

Viseći most ili žičara u Pelinama preko Neretve postavljena je 1953. godine. U to vrijeme počela je s radom Predionica u Vrapčlćima. Prva žičara imala je drvenu bočnu ogradu a kasnije žičanu mrežu. Žičaru su držali dva betonska stupa, postavljeni jedan na desnoj a drugi na lijevo| obali Neretve. Žičara u Pelinama bila je u blizini kuće Drage Jace. Prelaskom preko žičare na Naretvi odlazilo se u Vrapčiće, odnosno iznad stambenih zgrada prema magistralnom putu M-17, Mostar – Sarajevo

Žičara je bila na dominantom mjestu koja je služila ne samo za prelazak mještana Pelina, nego i mještana okolnih mjesta. Posebice zaposlenici Predionice redovito su koristili ovaj viseći most, koji je dugo vremena bio i jedini prelazak preko Neretve od Vojna do Mostara.

Drugi svjetski rat i njihove nedaće

Žrtve

1. Bariša Aničić, sin Petra, rođ. 1921. godine, zadnji put viđen kod Bleiburga.
2. Ilija Aničić, sin Ive, rođ. 1925. godine, zadnji put viđen u Sloveniji.
3. Marko Aničić, sin Mije – Miška, nestao na putu od Zagreba do Bleiburga.

Nikola Aničić, sin Petra, rođ. 1925. godine, prošao je Križni put. Nakon rata zapošljava se u mostarskom rudniku. Njegova dva brata Slavko i Milenko još kao djeca ostali su nepokretni. Posljedica je što su promrzli u ratu krijući se po Gradini (Jacin grad) iznad Povina.

Jozo Aničić, sin Grge, na povratku s Križnoga puta uspio se spasiti iskakanjem iz vlaka u Jedrinju kod Vituše.

Prvi svjetski rat – sudionik: Petar Aničič, sin Šimuna, za vrijeme Prvoga svjetskog rata ratovao je u Rusiji. Bio je zarobljen u Sibiru I tako dospio u logoru. Vratio se kući živ.

 Stočarstva

U Pelinama je svaka obitelj imala kravu i svinju. Poneko je držao koze, ovce, te konja ili magarca. U zadnje vrijeme ovce je držao Stojan Aničić i Duran Vejzović.

Tijekom ljeta ovce su davali na planinu u Čvrsnicu. Tako je u drugoj polovici 50-ih godina 20. stoljeća planinu “vodio” Stojan Šunjić s Orašina, odlazeći na Težovnicu na Šunjića stan. Matiša Aničić-Lejić s Ćordine Kule stoku je izgonio na Zaglavlje u Valu (Čvrsnica). Kada je Matiša prestao ići u planinu na Peharov stan išao je Jakov Škobić-Delić. Posljednji iz Raške Gore planinu su “vodili” Ante Aničić-Jakunić iz Podivačja no Peharov stan i Simo Janjić -Rindić iz Kruševice na Zaglavlje na Janjića stan.

Škola: Djeca iz Pelina u Osnovnu su školu odlazili u Raštane. Prva škola u Raštanima bila je na lokaciji sadašnje škole. U toj se školi održavala nastava od prvog do četvrtog razreda. U više razrede Osnovne škole djeca iz Pelina su odlazili u Potoke, a neki u Mostar, autobusom iz Vrapčića.

Groblje: Jace su se sahranjivale u groblju Plužni Dolac sve do 1966. godine. Posljednji Jace sahranjen je u tom groblju, bio je to Ante, Stojanov sin, kao dijete, umro u veljači 1966. godine. Nakon toga se Aničići – Jace sahranjuju u groblju u Vojnu.

Toponimi – Peline s okolicom

Riječ toponim dolazi od grčke riječi “topos” -mjesto i “onoma” – ime. Toponime proučava znanost koju zovemo toponomastika i dijelimo na tri skupine.

Ojkonimi – imena naseljenih mjesta: Berakuša; Ćošak; Đubrani; Krčevine; Krenica; Lozica; Orašine; Peline; Podine; Povine; Raštani; Vojno.

Oronimi – imena gora i uzvisina: Bokunuša; Bovan; Cimor/Simor; Crne stijene; Cordina lokva; Grgina okuka; Gugin dolac; Guvnina; Jankova lazina; Krč; Krstine; Kučeljak; Lisina; Lovrića ograde; Ljutovice; Mala kosa; Mučinovac; Obješenica; Oborišta; Okrajak; Pečenice; Površak; Sadžakov klanac; Seline; Sječe, Široka draga; Skaljina; Sunjevac; Sunjića polje; Šuplja stijena; Trnove lokve; Trusevina; Vlaka; Velika kosa; Vodenice; Vodice; Vučija draga; Vučiji kuk; Zelenika; Zmirić.

Hidronimi – imena voda, rijeka i jezera: Lupilo; Ljubovija; Mekićevac; Mostarsko jezero; Naretva; Trnovac; Vodice; Zmirić.

Željezničari iz Pelina

Ovom prilikom donosimo imena ljudi koji su radili na Željeznici:

– braća Ivan i Petar Aničić, sinovi Šimuna;

– Ante Aničić, sin Grge – ložač na “Ciri”;

– Šimun Aničić, sin Ivana – mašinovođa na “Ćiri”;

– Šćepo Aničić, sin Mije – čuvar pruge;

– Ivan – lvko,sin Petra – radio je u ložionici;

– Mijo Aničić, sin Petar – na održavanju pruge;

– Jozo Aničić, sin Grge – kondukter na “Ciri”;

– Duran Vejzović – radio je u ložionici.

Vidimo da su Jace uglavnom radili na željeznici, odnosno njihova druga i treća generacija, dok je četvrta generacija radila u drugim Mostarskim poduzećima.

Ostala zaposlenja. Početkom 50-ih godina prošlog stoljeća u Vrapčićima, otvara se Predionica, odnosno Pamučna industrija “Đuro Salaj”. Otvaranje Predionice zapošljava se jedan broj mještana iz Pelina, Raštana, Đubrana i Raške Gore uglavnom ženske populacije. Ovi zaposlenici svakodnevno koriste prelazak žičarom iz Pelina u Vrapčiće. Zanimljivo je spomenuti, da od tada malo koja kuća u Pelinama neće imati pokoju curu na privremenom boravku iz Raške Gore ili iz Đubrana. Tako su se sklapala mnoga prijateljstva i kumstva.

U Rudniku mrkog uglja u Mostaru radili su: braća Nikola i Mijo Aničić, sinovi Petra te Šćepo Zadro. Mijo Aničić kasnije sa Rudnika odlazi na željeznicu.

Kazivači: Mira Gadže; Mile-Milenko Aničić, Viktor Aničić; Meho Vejzović, Ibro Dumpor; Miloš Krzman.

Literatura:

VIDOVIĆ, DRAGAN: “Đubrani – dio goranačke visoravni”, Bjelopoljska zora, broj 4, Bijelo Polje, lipanj, 2011.

VAJZOVIĆ, DERVO: Stanovništvo Mostara, 1879.-J 991., Mostar, 2015.

RAIČ, MIRNA: “Određivanje područja i intenziteta procjeđivanja u lijevom zaobalju brane hidroelektrane Mostar”, Magistarski rad, Split, 2012.